Ulica je vrvjela životom kao i obično. Automobili su trubili, ljudi su žurili, neki su nosili vrećice s namirnicama, a djeca su se smijala u blizini. Ali sudbina je odredila da će se danas dvoje ljudi sresti kao da ih je privukla nevidljiva nit.
Muškarac, visok i u kaputu, držao je fascikl s dokumentima. Hodao je brzo, potpuno zadubljen u svoje misli. Žena s vrećicom voća žurila je u drugom smjeru, a njihovi su se putevi naglo ukrstili.
Udarac je bio silovit – vrećica se poderala, bacivši jabuke po pločniku. Muškarac je odmah čučnuo, pomažući joj da pokupi voće. Njihove su se ruke slučajno dodirnule. Činilo se kao sitnica, ali nešto im se trznulo u prsima.
“Oprostite, bila sam izgubljena u mislima”, rekla je posramljeno.
“Ne, moja je krivnja”, odgovorio je, pružajući joj jabuku.
Klimnuli su glavom jedan drugome i nastavili dalje. Ali njihovi su koraci bili teški, kao da ih je nešto kočilo. Muškarac je osjetio čudno uzbuđenje, kao da mu je njezino lice poznato. Ni žena to nije mogla objasniti: srce joj je prebrzo kucalo za ležeran susret.
Zaustavili su se gotovo istovremeno. Gomila je prostrujala, ali svijet je za oboje izgledao kao da nestaje. Okrenuli su se. Pogledi su im se sreli – i u tom trenutku vrijeme je stalo.
Žena je osjetila kako se u njoj diže čudan osjećaj: ne radost, ne strah, već nešto dublje. Muškarac je čvrsto stisnuo fascikl u rukama, prsti su mu izdajnički drhtali.
U tom pogledu vidjeli su odraz nečeg više od slučajnosti. Prošlosti koja nije nestala, iako toga nisu bili svjesni.
Muškarac je prvi prekinuo tišinu:
“Imate… vrlo poznate oči.”
Žena se zbunjeno nasmiješila:
“I ja se osjećam kao da vas poznajem.”
A onda je muškarcu u sjećanju bljesnulo ime. Njegova starija sestra, koja je poginula u nesreći prije mnogo godina, ostavila je za sobom malu kćer. Djevojčica je posvojena, odvedena u drugi grad i svaki kontakt je izgubljen. Godinama ju je tražio, ali bezuspješno.
Žena je, međutim, cijeli život živjela s tajnom. Roditelji joj nikada nisu rekli istinu, samo su nagovijestili da su stvari nekada bile drugačije. Sanjala je lica koja nikada nije vidjela u stvarnosti.
A sada, stojeći usred bučne ulice, oboje su osjetili: ovo nije bila slučajnost. Ovo je bila krv koja je prepoznavala krv.
Muškarac se usudio pitati:
“Oprostite… kako se zovete?”
Rekla je to, a srce mu je stalo. Bilo je to isto ime koje je jednom šapnuo u snu, misleći na svoju nećakinju.
Žena je primijetila suze u njegovim očima i nije razumjela što se događa. Ali duboko u sebi znala je: ovaj muškarac došao je iz njezine prave prošlosti.
Stajali su među prolaznicima, a svijet oko njih kao da se raspao. U tom trenutku sve je bilo jasno: slučajan susret pokazao se kao susret koji je sudbina pripremala godinama.
I istina je konačno otkrivena: bili su obitelj, nesvjesni međusobnog postojanja.
