Prvi put sam ga vidio ljeti – na dan kada je sunce topilo asfalt, a zrak mirisao na svježe pokošenu travu i tople ograde.
Stajao je ispred svoje kuće, odjeven u izblijedjelu košulju, pažljivo vežući hrpu starih novina. Činilo se kao da ih ne priprema za smeće, već za muzej.
Susjedi su ga nazivali čudnim. Rekli su da nikada ništa ne baca.
Plastične boce, čepove, kartonske kutije – sve je držao u kutijama, uredno označenim. “2016.”, “Proljeće 2018.”, “Stara pisma”.
Jednom sam ga pitao zašto. Nasmiješio se:
“Ništa nije smeće ako se sjećaš zašto je stvoreno.”
U kući je bilo tiho. Miris papira, starog drveta i nečeg drugog – suptilnog, poput mirisa vremena – dopirao je kroz poluotvoren prozor.
Na policama su stajale staklenke s gumbima, gumicama i komadićima tkanine. U kutu su bile kutije s oznakama “od mame”, “škola” i “zimski dani”.
Rekao je da je svaka stvar trag i da je bacanje iste kao brisanje dijela njegovog života.
Slušao sam i razmišljao: možda jednostavno nije mogao pustiti prošlost.
Godine su prolazile.
Kuća je starila, boja se ljuštila, ali on je i dalje slagao svoje “smeće” u uredne redove.
Susjedi su se smijali, neki su se žalili, govoreći da će uskoro postaviti skladište. Ali on je samo kimnuo i rekao:
“Sve će ovo dobro doći, samo nikad ne znaš kada.”
Jednog dana prolazio sam i vidio ljude kako se okupljaju u dvorištu.
Kamere, mikrofoni, posteri. Prišao sam bliže – ispostavilo se da je grad raspisao natječaj za najbolji projekt recikliranja otpada.
Izložio je svoju kolekciju – ne samo smeće, već cijelu instalaciju pod nazivom “Deset godina bez smeća”. Svaka boca, svaki komad papira bio je dio priče: ovdje, o djetinjstvu, ovdje, o ljubavi, ovdje, o gubitku.
Sve je bilo označeno, očišćeno, pretvoreno u umjetnost.
Ljudi su stajali u tišini.
Neki su plakali.
Nisu gledali smeće, već nečiji život, sačuvan u stvarima koje smo navikli bacati.
Tjedan dana kasnije, njegov rad bio je posvuda u vijestima. Ponuđena mu je suradnja s gradskim muzejom i potpora za projekt o “novoj ekologiji sjećanja”.
Ponovno sam ga posjetio. Pozdravio me s istim osmijehom i rekao:
“Vidiš? Samo moraš naučiti ne bacati stvari.”
Sunce je sjalo kroz prozor, igrajući se odrazima na staklu, i činilo se kao da je cijeli zrak ispunjen svjetlošću i poviješću.
