Svaki dan, točno u isto vrijeme, pas bi dolazio do zatvorskih vrata.
Sjedila bi pod starom, zahrđalom svjetiljkom, zureći u masivna metalna vrata. Prolaznici su se odavno navikli na njezinu siluetu: isprva bi se smijali, zatim suosjećali, a na kraju bi prestali biti iznenađeni.
Njezin vlasnik je jedne noći odveden. Uniformirani ljudi su mu stavili lisice i odveli ga, a pas je pojurio za njim, ali teška vrata su joj se zalupila ravno u lice. Dugo je zavijala, grebući šapama kameni pod, ali čovjek nikada nije izašao.
Od tog dana nadalje, vraćala se iznova i iznova.
Zimi je bila prekrivena snijegom. Udari ledenog vjetra pržili su joj krzno, ali je ostala sklupčana. Ljeti je dahtala od vrućine i legla ravno na vrući asfalt. U jesen bi bila mokra od kiše, a zimi bi joj šape bile prekrivene ledom. Ali nikada nije propustila nijedan dan.
Susjedi su joj donosili zdjelice vode i hrane. Netko ju je čak pokušao primiti, ali pas je uvijek bježao i vraćao se na vrata. Nije vjerovala strancima i nije htjela uzimati poslastice. Čekala je samo njega.
Sedam godina. Sedam beskrajnih godina odanosti.
Zatvorski čuvari su se navikli na nju. Isprva su je izbacili, a onda su prestali obraćati pažnju. Neki su je čak počeli potajno hraniti. Jedan od njih je jednom rekao:
“Ovaj pas je kao sat. Ako ne dođe, dogodilo se nešto strašno.”
A onda jedne mirne večeri, dok je sunce zalazilo, teška vrata su se iznenada otvorila.
Ljudi na ulici su se zaustavili. Čak su se i automobili zaustavili, nestrpljivo trubeći. Čovjek u poderanoj jakni, umornih očiju i sijedih sljepoočnica, izašao je iz vrata. Pogledao je oko sebe, kao da ne može vjerovati da se to zapravo događa.
Pas je podigao glavu. Na trenutak su mu oči zasjale. Kao da nije mogao vjerovati vlastitim očima.
A onda je pobjegao.
Proletjelo je kao da je tih sedam godina nestalo u trenu. Gomila na ulici počela je mrmljati. Ljudi su vadili telefone, snimali, neki su plakali, neki su šaptali: “Ne može biti…”
Čovjek se ukočio, a zatim pao na koljena. Pas je skočio na njega, srušio ga i prekrio mu lice vlažnim poljupcima. Zagrlio ga je objema rukama i briznuo u plač, čvrsto ga držeći, kao da se boji da će ga ponovno izgubiti.
Ni svi oko njih nisu mogli zadržati suze. Sedam godina čekanja završilo je u jednoj minuti – i to je bio trenutak koji nitko nikada neće zaboraviti.
