Dan je bio topao, kao da ljeto neće otići. Zrak je mirisao na prašinu, sunce i mentu iz vrta iza ograde. Lišće je šuštalo u dvorištu sirotišta, a dječak od oko osam godina sjedio je pod starim kestenom.
Pred njim je bila bilježnica s linijama i kratka olovka. Pisao je pismo. Pažljivo, polako, pod kutom, kako su ga učili u školi.
Povremeno bi podigao glavu, pogledao u plavo nebo i činilo se da nešto šapuće – kao da provjerava je li sve ispravno napisao. Zatim bi se ponovno nagnuo preko stranice.
“Kome pišeš, Kirile?” upitao je učitelj prolazeći.
“Mojim roditeljima”, odgovorio je, ne dižući pogled.
Nije ništa rekla. Usne su joj se lagano trznule i krenula je dalje. Kiril im je pisao svake nedjelje. Nikad nije propustio nijednu.
Svako pismo sadržavalo je nešto malo i istinito. O mačiću koji se nastanio ispod stepenica. O tome kako se sprijateljio sa Serjožom i sada se ne boji testova. O tome kako jesen uskoro dolazi i kako se lišće izvan prozora poprimilo zlatnu boju.
Složio je pismo u omotnicu i pažljivo ga potpisao: “Mami i tati. Osobno.” Zatim je otišao do vrata, stao na prste i stavio ga u crveni poštanski sandučić.
Poštar je već poznavao ovog dječaka. Nikada nije bacao pisma. Jednostavno ih je odnosio, skrivajući ih u torbi između pravih omotnica. Ponekad ih je ubacivao u poštanske sandučiće u drugim gradovima – kao da pomaže čudu da pronađe put.
Ljeto je prošlo. Došla je jesen. Drveće je bilo golo, dvorište je mirisalo na kišu i željezo, ali dječak je i dalje sjedio pod kestenom i pisao svoje pismo.
Tog dana je dodao redak: “Ako me ikad pronađeš, sigurno ću te prepoznati.”
Kad je vjetar podigao omotnicu i otpuhao je kroz vrata, nije pobjegao – samo se nasmiješio. Vjerovao je da to nije samo vjetar. Bio je to znak.
Prolazili su tjedni. Pisma su se slala. Nije bilo odgovora.
Sve dok jednog jutra učiteljica nije ušla u dvorište. Držala je omotnicu – pravu, s poštanskim žigom i povratnom adresom. Pisalo je: “Kirillu. Od mame i tate.”
Stajala je kraj vrata i gledala ga. Dječak je sjedio na klupi, kao i uvijek. Kad je ugledao pismo, oči su mu se raširile kao nebo nakon oluje.
Prišao je i uzeo ga drhtavim rukama. Dugo je zurio u natpis, ne otvarajući ga. Jednostavno ga je držao. Kao da bi, ako prejako stisne, čudo nestalo.
I odjednom je začuo korake iza sebe. Tihe, oklijevajuće. Ženski glas – topao, krhak, živ.
“Kirill?”
Okrenuo se. Dvoje ljudi stajalo je na vratima. Žena je plakala, muškarac ju je držao za ramena. Nisu se pomaknuli, samo su ga gledali.
Svijet oko njih utihnuo je. Čak je i vjetar prestao šuštati lišćem. Samo je kesten odbacio granu, i pala je između njih.
Kirill je napravio korak. Zatim još jedan. Krenuli su prema njemu.
I kad se našao u njihovom zagrljaju, sunce je izronilo iza oblaka. Svjetlost je pala na njihova lica, na njihove mokre trepavice, na pismo koje je još uvijek držao u ruci.
Pisma su stigla. Samo im je trebalo vremena.
