Stajao je na vratima velike kuće, držeći iznošeni kožni novčanik.
Jutarnje sunce upravo je izlazilo, obojavajući ulicu u zlatno. Zrak je mirisao na kruh iz pekare na uglu, a grad se polako budio.
Već je tri godine radio kao kurir. Ne iz ljubavi, već jednostavno da zaradi za život. Njegov motocikl bio je star, uniforma izblijedjela od sunca, ali kad se kretao, osjećao se živim.
Sinoć navečer, dok je dostavljao narudžbu, novčanik je pao sa sjedala na nečija ulazna vrata. Primijetio ga je tek to jutro, dok se spremao za odlazak. Unutra su bili novac, dokumenti, nekoliko starih računa i fotografija žene s dječakom.
Mogao je jednostavno odnijeti novčanik u ured za izgubljeno i nađeno ili ga čak zadržati za sebe – nitko ga ne bi prepoznao. Ali nešto u vezi ženinog lica na fotografiji spriječilo je to.
Uključio je GPS, pronašao adresu koristeći njezinu vozačku dozvolu i odvezao se.
Vlasnica je otvorila vrata u ogrtaču, raščupane kose.
Isprva nije razumjela što se događa, a onda je briznula u plač. Rekla je da ga je izgubila dan prije i da joj je to posljednji novac do plaće. On se samo nasmiješio i rekao: “U redu je, događa se.”
Ponudila mu je nagradu, ali on je odbio.
Uzjahao je motor i nastavio voziti. Dan je bio topao, lagani povjetarac mu je lepršao rukavima i iz nekog razloga osjećao se lako iznutra, kao da je učinio nešto zaista ispravno.
Prošao je tjedan dana. Ponovno je dostavljao narudžbe kada je nazvao nepoznat broj. Muškarac dubokim glasom predstavio se kao direktor male tvrtke. Rekao je da je za to čuo od žene – i da ima prijedlog.
Sreli su se u kafiću.
Razgovor je trajao dvadeset minuta. A kada je izašao van, sunce mu je sjalo ravno u oči, a u džepu je imao pismo s ponudom za posao – kurir je postao voditelj logistike u tvrtki o kojoj je dugo sanjao.
Pogledao je u nebo, duboko udahnuo i tiho rekao:
“Ponekad se dobrota zaista vrati.”
Sunce se odražavalo u izlozima trgovina, ljudi su trčali ulicom, a život se odjednom činio iznenađujuće ispravnim.
