Park je tekao svojim normalnim životom. Djeca su se smijala blizu fontane, mlade majke gurale su kolica, a studenti su sjedili na travi. Ali na jednoj staroj drvenoj klupi sjedio je čovjek koji je izgledao kao da je došao iz nekog drugog vremena.
Bio je to stariji veteran. Njegovu sijedu kosu je čupao blagi povjetarac, a ruke su mu drhtale, kao da u njima još uvijek odjekuje težina oružja. Vojnička kapa ležala mu je u krilu, štap pokraj njega. Oči su mu sjale od suza, i nitko nije znao što u tom trenutku vidi.
Za prolaznike, bio je samo starac. Ali u njegovoj glavi, glasovi odavno mrtvih suboraca oživjeli su. Vidio je lica svojih prijatelja, sjećao se njihovog smijeha, a zatim tišine koja ih je zauvijek progutala. Živio je s tim teretom svaki dan, a ponekad je to bilo nepodnošljivo.
Prišao mu je dječak od oko deset godina. Vesel i znatiželjan, u ruci je držao topljeni sladoled. Ali vidjevši suze na starčevom licu, zaustavio se i tiho upitao: “Djede, zašto plačeš?”
Veteran je stisnuo usne. Isprva ju je htio otresti, ali onda je izvukao malu kutijicu iz unutarnjeg džepa. Unutra je bila stara medalja – potamnjela od vremena, ali još uvijek sjajna. Pružio ju je dječaku.
“Ovo je uspomena, sine”, rekao je promuklim glasom. “Uspomena na one koje sam izgubio i na ono što nikada ne mogu zaboraviti.”
Dječak je uzeo medalju u obje ruke. Dječja lakoća nestala je s njegova lica – kao da je u trenu sazrio. Pogledao je metal koji je čuvao priče o boli, hrabrosti i žrtvi.
Podigao je pogled prema starcu i odjednom izgovorio tri jednostavne riječi:
“Hvala ti, djede.”
I u tom trenutku nešto se u veteranovim prsima slomilo. Te su riječi probile njegovo srce, ispirući zidove koje je godinama gradio oko svoje boli.
Suze su tekle prirodno. Ali sada su to bile suze ne samo tuge, već i olakšanja i radosti. Usne su mu drhtale i s mukom je šapnuo:
“Hvala ti, sine…”
Dječak se približio i stisnuo mu ruku. Veteran je u toj gesti osjetio ono što je godinama tražio: potvrdu da njegovo herojsko djelo nije zaboravljeno.
Prolaznici su usporavali. Neki su se zaustavljali, drugi su krišom brisali suze. Život je i dalje vrtio oko njih, ali u tom trenutku cijeli park kao da se zamrznuo, svjedočeći malom čudu.
Veteran je pogledao dječaka i shvatio: sve dok nove generacije pamte i izražavaju zahvalnost, njegova prošlost živi. I djetetove tri riječi postale su mu vrijednije od bilo koje medalje.
